Umjetnost je spona

U društvu u kojem vlada načelo diferencijacije partikularnih vrijednosti, apologija prava pojedinca i imperativ individualnog samoostvarenja, svaki zaziv kulturnog univerzalizma čini se, u najmanju ruku, naivnim. Niti umjetnost ovdje nije izuzetak: posljednja univerzalizacijska paradigma, ona modernizma, prema kojoj je upravo umjetnost trebala predstavljati zbir vrednota oko kojih je načelno moguće postići konsenzus bez obzira na društvene različitosti, već odavno ne predstavlja horizont unutar kojeg se umjetnost stvara, razumijeva i vrednuje. Sustav u kojem se umjetnička djelatnost danas globalno zasniva je doduše liberalan i pluralan kao nikada do sada; ne samo da umjetnička poruka može imati kakavu god medijsku pojavnost nego i na razini svoje konativne funkcije, dakle funkcije usmjerene na primatelja poruke, umjetnost teži biti mjestom ideološke i političke diferencijacije, rasne i rodne profiliranosti, svakovrsne socijalne distingviranosti. U takvome pluralnom ozračju svatko može naći nešto za sebe i to je možda jedina normativna odrednica umjetnosti danas.

Upravo iz ove perspektive pristup Krešimira Katušića vlastitoj umjetničkoj praksi, ali i umjetnosti općenito, uočiljivo odudara od konjukturnoga. Iskustvo koje Krešimir Katušić, naime, u svojem radu teži zazvati, posredovati, već se na prvi pogled nameće kao pripadno spektru općeljudskoga. Usmjerenost na antropološko razumijevanje stvaralaštva kao elementarne potrebe čovjeka, ekološki usklađene s generativnim procesima svijeta i kozmosa u cjelini, čini konzistentan narativni okvir unutar kojeg se smještaju sva realizirana djela i projekti. Premda su oblikovno i medijski raznovrsni, zajedničko im je jedno osnovno poetičko načelo – načelo alegorije. Za unaprijed određenu ili ciljanu pripovijest Katušić, naime, traži i nalazi jasne metaforičke oblike – redom prepoznatljive ili asocijativno koncizne forme, koje u novim konstelacijama gube svoje denotativno, predmetno značenje i postaju nositelji određenoga apstraktnog sižea. Napetost između posvemašnje spekulativnosti označenog sadržaja i jednostavnosti, običnosti, konkretnosti upotrebljenih znakova, tipična je za alegorijski način mišljenja, koji Katušić svjesno odabire. Nije potrebno odviše domišljanja niti specijalističkog znanja da bi se oblik svitka, rotulusa, prepoznao kao simbol drevnog znanja, niti da bi se u razbacanim slovima i rasutoj kompoziciji svitaka pročitala priča o gubitku toga pra-znanja, o mitskom zaboravu univerzalne svijesti. Oblik ljudskog fetusa, nerođenog organizma, nedvosmisleno pak posreduje ideju začinjanja i stvaranja novog života, kao što spiralni obrazac komponiranja ovih figura sugerira princip beskonačnog razvoja svih oblika života iz zajedničkog središta, princip stalne obnove i rasta. Analogiju ovoga poetičkog principa moguće je prepoznati i na video-filmu Spona; premda je posrijedi narativna forma i premda film funkcionira kao metajezička nadopuna ostalih likovnih djela, i u njemu je na snazi srodan način pripovijedanja priče. Film govori o „neuhvatljivom“, misaonom i emotivnom iskustvu umjetničkog stvaranja, psihofizičkim procesima kreativnog ponašanja i djelovanja, ali to čini isključivo putem svjedočanstava ljudi djelatnih u različitim sferama umjetnosti ili duhovnosti, osoba iz našega vlastitog okruženja; ovo nisu eksperti iz područja teorije umjetnosti, psihologije ili antropologije već različiti praktičari koji dijele spoznaje i dojmove stečene vlastitim radom i samopromatranjem. Govore kolokvijalno, neusiljeno, snimljeni u svojim radnim i životnim prostorima, odgovarajući na jedno te isto pitanje koje je u samome filmu namjerno izostavljeno. Film završava događajem – svojevrsnim happeningom, organiziranim okupljanjem ljudi pozvanih da sudjeluju u finalizaciji prostorne instalacije na otvorenome – strukture od daščanih megalita, kružno složenih tako da sugeriraju pokret spiralnog širenja. Na filmu gledamo ljude koji opušteno rade na „svome“ dijelu instalacije, usput se družeći, igrajući svoju ulogu u svečanosti koja sasvim očito slavi ideju jedinstva u različitosti. I poetika filma se, dakle, također zasniva na govorenju u slikama – apstraktna tema predočena je kroz govor u prvom licu, kroz intimno, ispovjedno očitovanje pojedinaca i kroz simboličko, ritualno događanje.   

U umjetničkom radu Krešimira Katušića svakako, dakle, valja prepoznati i vrednovati odluku da se poruka iznosi u simbolima i konkretnim, pregnantnim vizualnim metaforama, odnosno da se pomoću njih progovara o temama koje umjetnost dijeli s nekim drugim područjima čovjekove spoznaje poput filozofije, antropologije, psihologije, pa i s religijskom kulturom. Nasuprot stereotipu da je takav umjetnički pristup nužno hermetičan, dakle, nepristupačan i  ekskluzivan, Katušić ustraje u uvjerenju da je upravo umjetnost pravo mjesto za razgovor i distribuciju ovoga, u težnji univerzalnoga znanja i da je za učešće u toj komunikaciji dovoljno minimalno poznavanje kulturnog kôda i elementarna dobronamjernost spram drugoga i drugačijega. U suvremenome umjetničkom okruženju, gdje se sve teže nalazi načina za oslovljavanje ovih tema, gdje nepovjerenje u univerzalističke naracije, uključujući i onu o umjetnosti kao univerzalnom jeziku čovječanstva, rezultira odustajanjem od etičkog ideala da se umjetnička poruka obraća primjerno, uzorno ili, agambenovski sročeno, da se obraća, ne svakome već kome-god – bez obzira na njegova, njezina ili njihova partikularna obilježja, to jest o njima neovisno – u takvom je, dakle, okruženju Katušićeva pozicija nesumnjivo hrabra.

Katušić, kao polivalentan umjetnik, ovaj svoj stav brani u različitim kreativnim situacijama. U svoje projekte koji, kao što je vidljivo i iz ove izložbe, nisu isključivo kiparski, sklon je uključivati druge suradnike, stvarati platformu za razmjenu i suprotstavljanje mišljenja. Zbog suštinski tragalačkog, heurističkog pristupa, njegovi su radovi stalno otvoreni za daljnju nadogradnju; ne miruju u postojećem stanju nego se razvijaju u vremenu, usvajajući nove elemente; lako se prilagođavaju novim prostorima i socijalnim sredinama, prelaze iz medija u medij, združuju stilski i estetski heterogeno, što ponekada može zbunjivati neupućene. Upravo kroz takvu protežnost Katušić i testira univerzalnost svog osmišljenoga simboličkog sustava, slikovnog jezika; spreman na rizik, sabrano podnoseći i neuspjeh u pokušaju da dopre do različitih ljudi, ne gubi ispred očiju misao vodilju od koje niti mi ne želimo odustati: umjetnost je spona koja povezuje mnoštveno lice svijeta.