Suodnosi

Posebnost i prednost življenja u uređenom društvu proizlazi iz želje i na nju vezanih aktivnosti unutar političko društvenog konstrukta koji zovemo Država.

Unutar te posebnosti daljnjim dogovorima i suodnosima, svi uključeni pokušavaju prilagoditi Državu, a samim time i okruženje, svojim potrebama, svjetonazorima, strahovima i radostima. Unutar te neprestane, a ipak razvojne spirale dugačak je i naporan put opterećen mnogim ustupcima i obilježen pobjednicima i gubitnicima koji nastoje ostaviti svoj trag u prostoru i vremenu. Umjetnost sve to bilježi svojim specifičnim algoritmom stvaranja, nekada jasnim i izravnim, nekada dalekim i van dodira sa stvarnošću i duhom vremena. Skulpture manje forme po nazivom „Sjeme“ kipara Krešimira Katušića dolaze u polarizirajuće vrijeme kada naše društvo, u još uvijek mladoj demokraciji, pokušava riješiti vječnu zagonetku o početku života. Fetusoidni oblici kojima je ispunjen prostor Galerije na katu tako postaju svojevrsno utjelovljenje pitanja koje uvijek uzburka duhove, a oluja koju stvori najčešće ne prestaje nego na refule pogađa svakog od nas.

Snaga male forme kroz skulpturalnost i njezina moć koja često proizlazi iz utjelovljene forme u posebnom društvenom trenutku, prisutni su milenijima u umjetničkom izražavanju. Od Vilendorfske Venere i Brancusijevog Poljupca, mala forma prizivala je monumentalnost doživljaja u značenju koje je ekstrahirala iz trenutka u kojem se pojavljuje. Katušićeva forma okrenuta je u nutrinu, sebi, ne prijeti nikome, ne proziva nikoga, nema ni pravu ni krivu stanu, jednako je komunikativna iz svih pogleda i ne dominira nad nikim, nego mirno leži na podu prekrivena pigmentom poput prašine koju svako društvo nastoji očistiti ili pustiti vremenu da se nataloži  na prijelomna pitanja. Društveno ozračje u kojem Katušić serijski s autorskim dodirom kipari, obilježeno je sukobom, formom suodnosa koja ima za namjeru iskristalizirati neko stanje, stav, temeljem kojega se mogu postaviti ili zaključci ili pitanja koja izložena  forma inicira. U samoj riječi sukob krije se i kob, sudbina, usud koji u raznim suodnosima zajednički dijele društvene ili svjetonazorske skupine stvarajući tako pogonsko gorivo spirale napretka. Katušić radove postavlja spiralno kako bi se jasno pokazalo da je primarna pozicija koju MI kao ljudska bića zauzimamo u vrijeme nastanka upravo spirala. Poput DNK lanca taj oblik je manifestacija makrokozmosa u našem mikrokozmosu.

Mi kao ljudi postajemo tako utjelovljenje principa razvoja i napretka društva noseći u sebi zapisanu spiralu postanka. Umjesto da u svakom od nas bezrezervno volimo to sjećanje na početak i kraj jer ''prah jesmo i prah ćemo postati'', postajemo živa i često agresivna manifestacija upravo našeg neznanja o mitskom zapisu života i stvaranja koji svatko od nas nosi. Kako se postaviti prema tome možda samo ovisi o snazi i prisutnosti sjećanja na naš početak, tj. o količini straha ili ljubavi koju smo tada osjećali. Kakav stav proizvode ljubav i razumijevanje, a kakav strah, teško je dokučiva tajna koju svatko od nas osobno (najčešće nesvjestan) sakriva ili s izuzetnom pažnjom njeguje u sebi. Katušićeva forma tako postaje metafora osjetljivog razvoja humanijeg društva koje se kroji po mjeri većine, principa unutar kojega postoji uvijek neka nezadovoljna ili obespravljena manjina ili pojedinac.

'Sjeme' tako sažima jednu životnu mudrost utjelovljenu u malenim figurama koja govori da je svaki čovjek jednak činjenicom svoga postanka i prava na bitak te da je svatko od nas ponaosob, koliko kod različiti bili, samo sjećanje na Iskon iz kojega smo potekli te kojem vrtlogom spirale idemo.