Ples života

„Arhimeda će pamtiti dok je Eshil zaboravljen, jer jezici umiru a matematičke ideje ne. Besmrtnost je možda smiješna riječ, ali ma što ona značila, vjerojatno baš matematičar ima najbolje izglede da postane besmrtan.“

Nekoliko tobožnjih misli u prilog potpunome djelu  

Ajmo ponajprije o onome što smo čuli od samoga umjetnika. I kada kažemo „umjetnika“ već smo se ograničili na polje koje stremi nekoj estetici, nekoj specijalnosti duha. A zapravo tek samo slušamo čovjeka koji traži neku duhovnost i život, naspram smrti; smrti i same umjetnosti.

Dakle, idemo ka konstrukciji, naspram mrvljenju i destrukciji kojih  je puna umjetnost XX stoljeća. Idemo k onome što smo čuli. Došli smo do zelenila na kojemu je Ples života svojevrsni prostorni rez, mišljenje poteklo od male skice. I premda rođeno unutar stroga zakonika to je mišljenje posuto mogućnostima slobodnoga života. To nije Parmenidovo Ništa, niti praznina koja traži ispunjenje..

Pritom je, po vlastitom svjedočenju, umjetnik iznenadio i sama sebe. Nikakva plana nije imao, nije znao što će to biti, niti što će to postati -  još manje što to postojanje ima značiti.   Koji umjetnik, ako i zna što je želio napraviti, zna što je napravio?! Jer svaki umjetnik  koji ne glumi granitnu stijenu ili Wajdina čovjeka od mramora i sam sebe iznenađuje. Uz to, stvoreno na ovoj zelenoj podnici nije spekulativna struktura, enigma ili  rebus koji treba rješavati, nego punina života, ili, bolje rečeno, prijedlog s kojom bi se dokinuo hermetizam i kora slijepa pouzdanja u navike. Premda strogo navođen, ustroj i duh ovoga djela nije prepušten samome sebi, nego i nama. Nema smisla trošiti snage na odgonetavanje jer je ovo djelo tebi jedno a meni drugo.…Ostavljajući svima da napišu, dopišu, dožive, vide, evo kanona i zakonika koji dopušta svu slobodu interpretacije. Naravno, tu bi se moglo prestati govoriti o umjetnosti. Tu bi se mogla naseliti Misao, a sa njom - Smisao. Života! Čega drugoga?

A možda je ovo samo Sartreovo pitanje „Što danas možemo znati o čovjeku? Ili se sve ovo premda kanonska geometrijska i rešetkasta, otkriva kao prostrana „refkeksivna šupljina“  Ali u toj se krletci nazire prostor, obzori i duboki horizonti slobode ljudskoga leta.

Svojim okrenutim kvadratima koji   vise o zavarenoj šipki dok se donji oslanja  na trokutnu bazu,  Krešo je, kao i Pitagora sa svojim pravokutnim trokutom, shvatio da su brojevi skriveni u svemu, (a to su znali i Babilonci i stari Kinezi i kojemu, primjerice, broj 10  odgovara zdravlju i svemirskom poretku). Ali sva  poezija ne mora biti sonetom. Ta strogost je ovdje prividna. Jer matematičar se bavi neopažajnima stvarima, a Krešo i neopažajnim i opažajnim. Nadasve emocijom koju matematičar,  smatrajući ju  štetnom, ne upliće u svoje uvide i rješenja. 

„Skulptura“, „instalacija“, „umjetničko djelo“…, određenja su, ovdje, puna stanovite nemoći. …  I sama umjetnost je ovdje pomalo sumnjiva – ili  bolje rečeno – nepotpuna riječ. To je samo kavez u kojemu se slobodno diše, misli i osjeća…A onaj koji je ovo sačinio može vidjeti promjene koje se događaju onima koji promatraju djelo.    

Bilo bi donekle pogrešno govoriti o „kiparstvu“, ili o umjetničkom djelu, ili sve to saliti u neki kategorijalni kalup. Bilo bi jednako nedovoljno govoriti o vrlini izvedbe, o „aktualnosti“ ili o duhu vremena. Jer ovo ne sudjeluje u današnjim novostima, nego ustrajava na trajnome. Ovo je djelo, bacivši  na travnjak uzmimo geometrijsko i figurativno tijelo, dezertiralo ispod čizme „novosti“, pri čemu u prvome bijaše toliko konkretnoga, a u drugome toliko općenitoga!

Tražeći Smisao Krešo nije našao niti Parmenida niti Pejakovića. I sva su tumačenja izmicala u ljudsko u nešto dobro i potpuno, premda svi pristupiše sa različitih točaka gledišta, ali se i svi nađoše u blizini tijela koje plešući postaje duhom.   

To je Cjelina. Jer rascjepkanost i mrvljenje je plod ljudske taštine, nasilne posebnosti i ohola „autorstva“. Jer u potkoži svih teorija, principa i rukopisa tvrdih kora stila leži ljudska riječ. Tu se, u vremenima mrvljenja, budi onaj osjetilni potencijal potpuna čovjeka; ne specijalista.   

 Ples života ima neku svoju drugu osobnost, neku svoju formu koja nije zadana. Usprkos ovoj matematici i geometriji, on nosi nešto ljudski lomljivo, nadasve prozirnost svoje punine – ne samo s fetusom u svojim njedrima i u svojoj osi (kao u Kubrickovoj Odiseji). I premda nije zagonetka, niti rebus, ostati će ovo sve nezadovoljavajuće protumačeno. Ostati će nejasnoće od kojih će se uvijek može živjeti u punom, emocionalnom i  osjetilnom a ne samo matematičkom smislu riječi (usprkos tome što duhovni život, kako kaže Kandinski,  možemo ispravno prikazati kao veliki oštrokutni trokut).

 Ali na kraju svega, nisam niti s ovim riječima odmakao od početka i u toj nepomičnosti umišljam prohod, a trebao bih biti zadovoljan i svojom ukopanošću na ovoj zelenoj tratini s djelom koje će tu biti i kada ga odnesu na drugo mjesto, ili kada ga tvorac koji je stvorio pomakne, odnese i prenese. 

……………………………………………………………………………………………………………………..................

Što će ti umjetnost ako imaš Smisao!!? Njezin je gubitak nadoknadiv; štoviše, može se  priželjkivati iščeznuće paunske neponovljivosti  tzv. „nadahnuća“ i jednako kao i iščeznuće idealnih apriorizama i božanske naravi, u biti, neljudskoga broja.

A ovdje je malo rizika ubačeno u vlastiti životopis ili bolje rečeno egzistenciju. Jer stvar je  više u znatiželji,  a ne u konačnosti. Usmrćivanje prošlosti kao i njezina obnova u umjetnosti jednaka je gluposti podjele na figuraciju i neifguraciju koja je bez svrhe i rezultata, posebice u provinciji poput ove, ratnički skončala!. Jer ako i ovdje ovo nije ženski lik, nego Čista duša, što znače naši opisi atributa koji bi bili ženski, androgini  ili avaj! čak - dražesni?! Lik raširenih ruku nije niti muško, ni žensko; tek slobodna duša unutar pletiva  zakona. Kao Majka-djevojka i Majka Božja i Majka čovjekova s pletenicama i maramom oko vrata,  koja nije draperija nego materija, ona je Duh spiralnoga kretanja. Ona je Sloboda unutar stege i zakona.

Jer pretpostavci „savršenoga djela“ poput, ovoga, suprotstavljaju se poželjni ali i sumnjivi alibiji doživljaja svakoga od nas. A naša je zadaća biti samo  podudarnima u senzibilitetu.  Biti na istome tragu. Intenziteti naše osjetljivosti su drukčiji, a naši ugovori između vlastitih riječi i stvorenoga djela su manje-više labavi - točno onoliko koliko je i djelo nastojalo ne biti znakom, aksiomom ili zakonikom neke apsolutne istine.  

Za razliku od W. B.Yeatsa ili Seldmayera, Krešo vjeruje da se i ovom instalacijom, zapravo arhitekturom misli, središte može održati I odista, ovdje ima nešto od  kuće i stanovanja. Od trijezna podruma i temelja i sanjarenja u potkrovlju.