O nevinosti oblika

Možemo poći od sasvim općenite tvrdnje: živimo u svijetu gdje većina predmetnih stvari koja nas okružuje već odavno nema ni duhovnu niti kultnu, pa čak ni epistemološku vrijednost.  Antropološki i civilizacijski razvoj čovjeka svijet predmeta je jednostavno izgurao iz tih sfera: u modernoj i suvremenoj svakodnevici stvari mahom služe praktičnim svrhama, bile one puko utilitarne ili pak komercijalne, dok simboličko značenje eventualno ostvaruju na razini društvenoga prestiža ili osobnog sentimenta. Ostavimo li  po strani tehnologiju i njezine proizvode, predmeti više ne služe ni za stjecanje znanja izuzev, možda, u dječjoj igri: u eri u kojoj je znanje svedeno na tobože nematerijalnu informaciju i udaljeno iz predmetne realnosti, stvari nam posljedično malo toga posreduju. Znanja se čuvaju i komuniciraju drugim medijima, dok predmeti progresivno prestaju biti alati spoznaje, uključujući i sam jezik koji također gubi svoj materijalni i povijesni karakter, obilježja koja ga vežu uz realni poredak svijeta.

Dakako, umjetnost bi trebala funkcionirati kao u tom smislu izdvojena oaza: u njoj bi predmetne stvari još uvijek trebale imati primarno simboličku vrijednost. Pa čak i u situaciji gdje ne postoji jedinstvena, univerzalna naracija unutar koje bi umjetnička djela ostvarivala svoju semiozu, odnosno stjecala svoja značenja, umjetnost kao specifični vid čovjekove djelatnosti u modernom i suvremenom društvu podrazumijeva upravo to: da proizvedenim stvarima pridajemo značenje, da ih koristimo upravo kako bismo došli do stanovitih spoznaja do kojih se ne može doći na bilo koji drugi način osim pomoću upravo tih i takvih, nadasve specifičnih predmeta.

Umjetnički rad Krešimira Katušića odvija se negdje na tome tragu. U potrazi za simboličkom formom, predmetnim znakom koji može biti nositeljem jedinstvenih poruka, Katušić stvara oblike, razvija konstelacije i aranžira instalacije koje bi možda mogle pripovijedati priču o nekoj izgubljenoj mudrosti, drevnom znanju koje više ne poznajemo, nismo u njega sigurni i odavno nam ne služi kao oslonac za donošenje odluka i ponašanje u svakodnevici, no koje ipak raspršeno postoji negdje na rubnim dijelovima svijesti – neuobličeno u prepoznatljivu, jedinstvenu pripovijest, no ipak djelatno na razini zaspale slutnje, tihe intuicije odgovora. Premise od kojih Krešimir Katušić pri tom polazi nisu ni nostalgične niti eskapističke: bez žalovanja za prošlim ili čežnje za onim što tek ima doći Katušić, čvrsto usađen u sadašnjem trenutku, jednostavno konstatira postojanje znanja i iskustva koja, premda momentalno posve periferna i latentna, potencijalno predstavljaju izvor kolektivne, pa i univerzalne snage koja ima stvaralački, pretvorbeni karakter.

Na razini umjetničke poetike Katušić u svome radu ustrajava na kategoriji predmeta posebno oblikovanog upravo za svoju simboličku svrhu: sasvim neopterećen tradicionalnom izvedbenom virtuoznošću, služeći se po potrebi i novim materijalima i tehnologijama, Katušić jednostavno inzistira na tome da nađe novi, uvjetno rečeno „nevini“ predmetni oblik koji bi mogao biti nositeljem značenja. Upravo „nevin“ prije nego li „originalan“; jer Katušićev oblikovni jezik ne isključuje intertekstualnu povezanost sa svekolikim kulturnim univerzumom, ne izmišlja unikatne oblike niti forsira autorski rukopis. Ono čemu Krešimir Katušić zapravo idealno teži utopijsko je jedinstvo označitelja i označenog, predodžba neraskidive veze, mitskog zajedništva između riječi i stvari, realija i idealija, forme i sadržaja. I premda suvremeni trenutak odavno svjedoči raspadu tih veza kladeći se na slobodnu igru označitelja, Katušićeva je nakana svečana i ozbiljna: njegovi predmeti govore, obraćaju nam se način koji računa i na specifičnost našeg iskustva i na slučajnosti komunikacijskog konteksta, no koji unatoč tome, poput nekog stiliziranog piktogramskog pisma, posreduju poruku koja se provlači epohama, možda i odzvanja u svemiru, ako je tko čuje.

Takva, u osnovi antropološki zasnovana poruka iščitava se na razini svakog od ovom prilikom predstavljenih radova. Element stiliziranog ljudskog embrija koji se kombinira u različitim konstelacijama univerzalno je razumljiv znakovni element: kao simbol, on na svim jezicima svijeta sugerira početak ciklusa, opetovanu obnovu, životni i kreativni potencijal. Isto se može reći i za antropomorfni znak koji Katušić slaže u krugove, „mandale“, tako da elementi zajedno evidentno upućuju na međusobnu povezanost, skupnost, zajednicu, možda i dalje, na čovjeka kao društveno biće. Samo svitci od gline pretpostavljaju proširenije kulturološko iskustvo – svici s rasutim slovima upućuju na ideju pohranjenog, možda trenutno zaboravljenog, no potencijalno aktivnog znanja, znanja koje naravno opet podrazumijeva univerzalnu valjanost.

Sve Katušićeve radove odlikuje već spomenuta stilizacija kao elementarni postupak simbolizacije – zbilja se mimetički ne oponaša, nego stilizira na način koji teži maksimalnom pojednostavljenju, ukidanju partikularnih specifičnosti oblika i postizanju općerazumljivog komunikacijskog kôda. Nesumnjivo, posrijedi je težnja da nas se podsjeti na jezik arhetipskih oblika koji su jednom možda bili i možda bi opet mogli biti univerzalno prepoznatljivi, neposredno i svakome čitki; pa i ako tu razinu spoznaje u aktualnom trenutku nije moguće doseći, Katušićevi radovi upozoravaju da u povijesnom vremenu ta mogućnost uvijek latentno postoji. Čak ako su veze odavno zaboravljene, na razini zrenja ili intuitivnog razumijevanja stvari nam se obraćaju, od nas traže učešće u smislu koji se ne može dokazati, ali niti poreći.