Arhé i stanje kompleksne ravnoteže

Koliko god naša tehnomorfna civilizacija bezuvjetno smjerala onome što pripada napretku u znanstvenome razumijevanju svijeta, njezina je „tamna sjena“ neprestano okrenuta spram izvorišta, počela, nastanka, začetka svekolike zbilje. Predsokratski mislioci u drevnih Grka skovali su za to pojam koji označava tzv. osnovnu građu ili pratvar, prauzrok od kojeg je sačinjena priroda i nazvali to arhé (ἀρχή). Ono arhajsko je stoga uvijek suvremeno, a ono arhaično je neaktualno ili naprosto nema izravni odnos sa sadašnjim vremenom. Možda nigdje nije ovaj fatalni odnos prvoga i posljednjega u metafizičkome smislu tako bjelodan kao u slučaju suvremene umjetnosti koja, uostalom, za razliku od svih povijesno prohujalih epoha ostaje u svojoj neodređenosti poput onog lika iz jedne Kafkine parabole koji kao ukopan stoji na cesti jer ne može ni naprijed ni natrag. Iako se čini da je „danas“ u zamoru postavangardnih estetskih tendencija slikarstvo vladajući medij povratka umijeću onog što je još krasilo modernizam s njegovim zahtjevom sublimacije ljepote i uzvišenosti u suočenju s apokalipsom, kaosom i tjeskobom ljudske egzistencije od Picassa do de Chirica, nije li znakovito da je unatoč procesu dematerijaliziranja svijeta u doba tehnosfere sve više na djelu otpor ovom raščovječenju i gubitku tjelesnosti u suvremenoj arhitekturi i kiparstvu. Ono oblikotvorno nemoguće je bez znanja o prvim počelima i pratvari. U slučaju suvremenog svjedoka ove sveze između pojma arhé i stanja kompleksne ravnoteže između sustava i okoline u kojem se priroda i ono ljudsko susreću, radovi Krešimira Katušića nedvojbeno zaslužuju više od kritičke pozornosti zainteresirana promatrača. Štoviše, njihova je izazovnost u paradoksalnome obratu moći tradicije, koji postaje svojevrsna točka preusmjeravanja opažaja kojim sam objekt umjetničke izvedbe, baš kako je to zahtijevao Paul Klee u jednom svojem dnevničkome zapisu, sada promatra i analizira svojeg gledatelja.

               Novi radovi kipara Krešimira Katušića u ikonoklastičnoj maniri sabiru estetiziranost drvene građe u uokvirenom prostoru onkraj tradicionalno shvaćenih suprotnosti figuralnosti i apstrakcije. Na taj način kao da postaju ornamentalnima, budući da svojom izloženošću dovode u pitanje odnos prirodnoga i onog što je umjetno na granici umjetnosti i njezine uporabne funkcije. Katušić je skulptorski racionalizam u obradi metamorfoze drva uspostavio kao svoj vlastiti hologram u kojem upisuje skrivena i neskrivena značenja onog elementarnoga u stanju kompleksne ravnoteže naspram već viđenoga sklopa odigranih 'inovacija' i 'eksperimentalnosti'. Nije to slučajni postupak kojim se ono refleksivno i ono nagonsko u drvorezbarskome otklonu od vlastita vremena nastoji utemeljiti u nekim iznimno produbljenim uvidima u kozmologizam i arhetipe klasične umjetnosti kako su to krajem 20. stoljeća vratili u središte misaone pozornosti Peter Sloterdijk i Hans Jonas, baveći se idejom slike i homo pictora u povijesti zapadnjačke metafizike. (v. Žarko Paić, Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without a World, Springer International Publishing, Cham, 2021.) Krešimir Katušić u svojem autorskome metamorfiranju drva rastvara njegovu jezgru i tako stvara razgranatost linija u mnoštvu kao prepletu. Imamo li u vidu kako se i u suvremenoj teoriji znanosti, tako i u filozofiji, primjerice, Gilles Deleuzea, pojavljuju ključne nove kategorije poput kontingencije, emergencije i singularnosti, postaje razvidno zašto i u radovima Katušića svjedočimo o promišljanju nastanka „novoga“ ne kao ponavljanja istoga, već kao iznimke u procesu postajanja drugim i različitim.

          Arhé nije samo misterij kako nastaje svijet u činu prvotno-začetne ideje koja se pojavljuje u formi, materiji i energetskome potencijalu. Pravi je misterij u događaju slučaja kao nužnosti kojim se forma i materija u svojoj postojanosti neprestano mijenjaju. Otuda je kiparstvo kao i arhitektura drevnih civilizacija koje su svoja kultno-profana zdanja oblikovali u drvetu poput polinezijskih naroda i Japana metamorfnost promjene koja proizlazi iz kružnoga kretanja nebeskih tijela i zemlje. Propast je stvari upisana u njihovu iluziju trajnosti. Sve što drvo omogućuje umjetniku današnjice nije bitno različito od iskonskih djela izvornih naroda i njihovih posvećenih obrtnika-umjetnika, uz nešto ipak suvremenoj umjetnosti inherentno. Riječ je, naime, o nužnosti eksperimentalne prirode samoga medija izvedbe koji ima svoju vlastitu povijest i ona nikad nije svediva tek na svjetsku povijest Zapada. Štoviše, polimorfna priroda drvorezbarstva i kiparstva upućuje na dvije komplementarne stvari u samoj biti oblikotvornosti. Jedna je težnja k idealnome skladu prirode i okolnoga svijeta u kojem obitavaju mitski narodi koji su ono arhajsko smatrali zauvijek postojanim i čovjeka uzimali kao namjesnika ove kozmološke ravnoteže. Druga je, pak, suvremena težnja da se ravnoteža uspostavi kao kompleksno polje međuovisnosti između onog što pripada tradiciji i onog što je tome suprotno poput našeg furioznoga vremena tehnomorfoza zahvaljujući znanstvenim konstrukcijama i preobrazbi svijeta u tehnološku singularnost. Drvo koje pomno i analitički precizno obrađuje Krešimir Katušić nije nipošto neutralni medij njegove stvaralačke izvedbe. Kao i za graditelja violina, tako je i za umjetnika čitav proces sušenja, nadgledanja procesa kojim se materija formira u ono što kipar metamorfno dovodi do vlastita izraza, gotovo okultnoga značenja, jer drvo živi i diše, pati i uživa u vlastitoj životnoj preobrazbi poput svakog živoga bića, za koje vrijedi ono isto što skladatelj Gustav Mahler u jednome pismu Almi Mahler tvrdi kako i kamen žudi za drugim kamenom i osjeća vibracije ljubavi, a pati kad ga se tlači i ponižava.

Katušićevi izabrani drvo-artefakti s kojima se predstavlja na ovoj izložbi nakon dva iznimno uspjela izlaganja u galeriji Orisa te jedan u galeriji Filakovac u Zagrebu prošle i ove godine, zacijelo pokazuju tri ključne spoznajno-estetske točke preokreta u njegovu shvaćanju biti umjetnosti u suvremenosti kao sklopu retro-futurizma i neotradicionalizma. To su:

(1)  Ustrajno analitičko poklonstvo majstorstvu kao usavršavanju umijeća drvorezbarstva u svim aspektima ove drevne, arhajske topologije mita i događaja kojim se umjetnost pojavljuje u-svijetu kao misterij onoga što stvoreni objekti emaniraju promatračima i motre ih poput žive prirode njihova okolnoga svijeta;

(2)  Moć neprikazivosti koja struji iz njegovih djela i tako fluidno i fraktalno u prostornim reljefima geometrijskih likova poput kruga i i kvadrata unutar slike dovodi do afekata začudnoga spokojstva i nelagode. Ovo je uistinu dosegnuto majstorstvo čiste skulptorske tautologije koje ništa ne kazuje i ništa ne prikazuje, već samo ukazuje i znamenuje na ono što se događa u slikovnome obratu između objekta i promatrača;

(3)  Otvorenost stalnome metamorfnome procesu rada kojim se djelo nikad ne može više predstaviti kao fiksno i postojano, već se neprestano mijenja u svojim novim mogućnostima izvedbe i perspektivi samoga pogleda.

Krešimir Katušić kipar je koji svoje objekte-slike-artefakte pušta da postoje u prostoru tek u interakciji s pogledom Drugoga. Sami o-sebi oni su kao i njihov arhé, poput tamne tvari o kojoj malo znamo, a ono što znamo i samo je još uvijek „tamno“ i neiskazivo. Drvo nije samo ono životno i pulsirajuće. Ono je i simulakrum stanja kompleksne ravnoteže u kojoj prebivamo „danas“ između težnje za spokojstvom tradicije i mahnite volje za vrtoglavom brzinom prelaska u stanje posvemašnjeg dematerijaliziranja. Treće ipak postoji, zar ne, i dolazi iz umjetnosti kao stanja-između konfliktnih suprotnosti čemu je na putu i pokušaj da se vrijeme zaustavi u svojoj iskonskoj prostornosti.